deep inside

05. januar 2012.

Gledam Tales of Mere Existence i cinicno se smijem na sve Levove gorke izjave i ideje. Pokusala sam otvoriti njen blog, a ekran na laptopu je odjednom poplavio i upozorio me da bi to moglo biti opasno po mene i moj racunar i odlucio da mi pomogne shut downom.

Kad smo ona i ja sjedile na kafi, dobile smo komentar da imamo los utjecaj jedna na drugu i da bismo trebale prestati jedna drugu ohrabrivati u ludosti. Nedostaje mi da razgovaram s njom i moram se strpiti jos sedam dana da se vrati u moj grad da bismo mogle analizirati jedna drugoj postupke.

Jucer sam ga srela i ostali smo do ranog jutra u melankolicnom druzenju i pokojem ukradenom zagrljaju. Jos uvijek osjecam da bih trebala tu da pripadam i svidja mi se toplota njegovog tijela. Jos uvijek mi se cini savrseno prirodno poljubiti mu rame. Rasplakala sam se u tom bunilu i pomenula razloge naseg empirijskog nepostojanja. Prije šest i po godina sam napravila ovaj blog account pod userom wait - e pa, dosta mi je cekanja - zelim si dopustiti ludost.

Novogodisnja noc je dosla i prosla. Nisam htjela praviti neke velike New Year's resolutions, ali sam shvatila da bih trebala da se manje trujem, manje nerviram, vise govorim i lakse odlucujem. I dok ovo pisem, jednako se trujem, vise jedem nego sto bih trebala, nerviram kao i obicno, a kada pokušam govoriti tijelo mi se ukoci, a ni donosenje odluka nije nista jednostavnije..

Ponoc 31. decembra nije mnogo promijenila, jedina velika promjena koju vidim je posljednja cifra u datumu.

 ***

Pet (skoro šest) mejseci kasnije: Moj život je manje haotičan - igrom slučaja, vjerovatno jednako melanholičan i prilično histeričan. Idalje se trujem, nerviram, ne govorim dovoljno i shvatam da  je: "J*** te neodlučnu!" jedino što si mogu reći na ovaj četvrti element. Baš me zanima šta će perspektiva pet godina kasnije biti - Daj Bože da dođem pameti.

(svu svoju internet aktivnost prebacujem na blog)

Imaa plan da mu dostavi poklon. Još uvijek ne zna kako, ni kada, i ko joj može pomoći u tom. Poštar ili prijatelji. Niti može pretpostaviti šta će uraditi s njim. Samo mu želi pokloniti sve što nije poklonila na vrijeme.

Usput se pita šta je uradio sa njenim sitnicama?

Je li njenu četkicu za zube i kremu za lice preselio iz ormarića preko puta lavaboa u kantu za smeće? I šta je uradio sa kremom za ruke što miriše na more koju je zabravila prvi put kad je sklupčana i zbunjena sjedila na njegovom kauču? Da, s to je ona kremua za ruke koju je kroz smijeh protumačio kao njenu prijetnju useljenjem..

Zamisli nastavnicu koja na putu do skole cupa latice tratincice.

Ispalo je da je ne voli.

Zelim da sebi ponavljam da je odustao od mene i da zbog tog nije vrijedan.
Ali onda se zateknem da odustajem od same sebe.

/Sinoc blogger.ba nije radio. :(/

Cudna sam. I tuzna. Ali to sam tek uspjela u samoci osvijestiti na 45-o minutnoj setnji kuci. Emocije su mi provucene kroz mehanizam sokovnika i ostade samo suha materija. Neprestalno preispitujem koliko sam toga zrtvovala i sta je sve dovedeno u pitanje. Pitam se je li besmisleno (bilo) vjerovati u nepoznato ili zrtvovati ono poznato i blisko? Mozda se zato i ljutim.

I rastuzila sam se kad sam shvatila da do sada nikada nisam mogla biti i ostati zasljepljena ljubavlju sto dolazi s pocetka.

Pisem sapunjicu cijeli zivot. Bestseller za jeftine trafike na zeljeznickim stanicama, da isprepletene i nevjerovatne situacije u tuznim okolnostima zabavljuaju mediokritetne putnike na medjugradskim voznjama u isfucanim vozovima.

Nije me zagrlio veceras.

Prosli put sam imala posla s nekim ko nije mogao da me razumije. A sve mi se cini da ovaj sada to ne zeli. Ne znam sta je gore, i ne zelim da vagam. Samo znam da ni u jednom slucaju nisam dobila ono sto mi treba. To me rastuzuje. Rastuzuje me sto ovako u ponoc slusam Tom Waitsa i ne znam kako bi trebalo da izgleda to sto zelim.

"Kako ces kuci?"

"Pjeske"

"Molim?!"

"Pjeske"

"Javi se kad dodjes kuci! I barem na p'o puta uzmi taksi"

"Ok"

"Je li sve ok. Sto si cudna postala u zadnjih 10 minuta? Ljutis se?"

"Ne. Daj mi torbu. Odoh."

Poljubac. I 'bye'. Preko ramena. Toliko sam imala snage.

Sat vremena kasnije

"Ziva sam. Sweet dreams. *"

odgovor: "<3"

Ah.. Presutila sam.

Prosla je ponoć.

Jucer sam razmišljala o tome:

Da li bih ja pravila tortu?
I da li bi i tebi kokos bio prvi izbor?

Čiji kolač bi bio bolji?

I koliko bi stvari bile..

Ponekad osjećam da mi fizički nedostaje dio - onaj koji sam trebala upoznati kroz tebe.

Volim te!

Oni su sjedili za stolom do mog i pili Tuborg. Jak akcenat mi je privukao pažnju. Pričala je s njim o problemu. On je otišao s bratom, a ona je ostala sama. Bez novca. Sa djetetom. U tuđem gradu. Njega više nije briga i neće ga biti briga ni kada bude slijegao ramenima na stvari za koje će ona biti u pravu niti kada joj bude prebacivao krivicu za svaku malu sitnicu oko koje bi ona mogla biti u krivu. Nije ga bilo birga kada je otišao. Nije ga briga dok tu sjedi. Neće ga biti briga ni kada ode kući. A ona pere istu odjeću koju i danas nosi svaki dan jer nema ništa više, a on ima karticu za njihov zajednički račun koji je sasvim slučajno na njegovo ime. Pokušavam shvatiti osjećaj. Njen, naravno. U međuvremenu zamišljam da je to samo predstava i teatar jer ne želim ni pomisliti kako je ustvari teško biti toliko bespomoćna. Znam kako silno pokušava biti civilizovana kada bi mu najradije razbila glavu maljem i uz to još dobila podršku publike. A ja imam potrebu za monologom. Da objasnim svoju bespomoćnost, a pokušam razumjeti njenu.

Kao pravi muškarac-džentlmen pitao ju je ako želi još jedno pivo (na njegov račun, podrazumijeva se).

„Nisam ovdje došla da se opijam s tobom“

Rekla je, a on je zapalio cigaretu i otišao do šanka. Uzela je jaknu i uz sve to osmjehnula se konobaru na izlazu.

Zamišljam koliko je samo snage bilo potrebalo za taj mali pokret mišića u obrazima.

I mene zaista jeste nasmijala samo ideja o nekom histeričnom napadu sa mnogo, i pri tome mislim i previše, sočnih i neprihvatljivih psovki. Želim svima reći da jedu govna i prestati tražiti lijep način da se izrazim. Želim na trenutak prestati biti uljudna i fokusirati svoje neugodne izraze na barem po jednog člana porodice svima onima koji su mi ikad toliko značili da me oblikuju u ovo što sada nosim u sebi kao nerovzu. Svima onima zbog kojih, sada, u meni, beznačajne stvari imaju previše značaja. I smetaju mi, usporavaju me i ometaju me. Zbog kojih me toliko boli želudac. I briznuti u plač nakon toga.

Svijet bi bio mnogo ljepše mjesto kada bi to ustvari i dovelo do nekog pozitivnog rezultata. Histerija bi imala smisla u tom slučaju. Pri tom mislim na svoje izbacivanje svih negativnih emocija koje me koče da se okrenem i pogledam ispred sebe i ukazivanje na stvari koje mi smetaju ljudima kojima bih se obratila u tim trenucima. I naravno, to podrazumijeva da ti ljudi to i razumiju i oproste mi (ako bi mi to trebalo od njih). Ali ja, za početak, mnogo toga sebi ne praštam da se razumijemo – valjda je i to jedan dobar dio problema – ne znam koliko bih se uspješno mogla nositi sa posljedicama svoje ludosti. Često ne praštam ni drugima, to je još jedan dio problema, samo sam uvjerena da im praštam. To stvari čini u toliko komplikovanijim. A znam da najmanje meni oprošteno u svakakom slučaju – pa često ljudi ne žele ni da pokušaju niti mene uzimaju u obzir.

Samo želim da me neko iskreno razumije.

Svijet bi bilo mnogo ljepše mjesto kada bi ljudi razumjeli emocije i misli iza riječi više nego same riječi. Da ljudi vide dalje i dublje od riječi. A riječi bi tada imala ljepše boje. Ali to, pretpostavljam, zahtjeva mnogo dostignutih stepena u nekoj sekti i meditaciju uz narkotike za većinu ljudi.

I evo sad kad razmislim - baš sam sebi prokleto nejasna: zašto se toliko bojim pokazati slabost kada me je u isto vrijeme jako strah pokazati snagu?

Mislim da je previše straha u mojoj priči.

Samo želim da se oslobodim straha!

Slovima ispišeš svoju tragičnu zaljubljenost. I onda mudro šutiš. A ja znam zašto si stajao toliko blizu mene, gotovo mi se pripio uz rame. I znam zašto si razgovarao sa mnom od početka. Znam i zašto si čekao dan-dva da počnemo virtuelno komunicirati. Znam i zašto, od tada, samo tako i kominicramo. Samo tako, savršeno skrivamo lica opisujući se riječima. Znam zašto me tražiš pogledom i sjedneš pored mene samo na nekoliko kratkih minuta. I onda odlaziš uz osmijeh.. Odlaziš tiho. Jer si vidio ime druge virtuelne konverzacije koju vodim. Znam. I razmisljam. Možda.. U paralelnom univerzumu - - – još postoji sunčano proljeće.

U glavi listam imenik i razmišljam i tražim samo jedan broj i ime pored. Tražim nekog koga mogu nazvati sada, dok jecam. Tražim tu jednu osobu koja mi ne postavlja uslove. Nekog barem ponekad nesebičnog.

Sve češće razmišljam kako želim da odem odavde. Sve češće zamišljam tuđi grad, tuđe ljude, tuđu mene. Jer ovdje postajem sve manje svoja. Nije da ne volim ovaj grad ili ljude, ali baš zbog ljubavi me samoća ovdje sve više i više boli.

..divan dan, divan dan! Nasoj Rainbow rodjendan, rodjendan! Ziva i zdrava bila, zaljubljena, voljena, zadovoljna. Draga moja, elokventna, glasna, pametna i divna! <3 Nek je sa srecom, docekala ih jos 100tinjak sa ljudima koji te usrecuju! :*

Zbunjujem organizam. Ne moze se konzumirati i prozac i apaurin u isto vrijeme. Ili ipak moze.. Ustvari nebitno..

Tesko je imati griznju savjesti u poletu gluposti.. One slatke izmisljene cvijetne gluposti. Potpuno, potpuno besmislene gluposti! I osmijeha u iscekivanju. Besmislenog, jednostavnog, beznacajnog.

Jesen otkriva boje..

Rastuzuje me sto cu da se vratim u zimu. U ovom ogromnom gradu jos ima jeseni..

A tetka mi kaze: 'Upamet!' Koju pamet, tetka?

U sobi smo nas troje. U sobi su tri racunara. U sobi je tisina koju razbijaju odbijanja jagodica od tipke. I svi su jedan na jedan sa svojim cetvrtastim svijetlecim prijateljem. Oh kako se samo volimo!

U samoci krijem otrov od njihovih ociju. U svojoj samoci sakriju i oni stosta od mene. Ali cemo se i dalje smijati i dalje cemo se nazivati bracom i sestrama, i dalje cekati klaustrofobicnu samocu koja nas oslobadja, samocu koju mrzimo, da bismo bili ono sto jesmo. Sami, sa strancima, i medju strancima. Jedan na jedan sa svojim prijateljima od plastike i metala. Negdje drugo pronaci ljude kojima cemo dopustiti da nam budu braca i sestre kakvi nam trebaju. Ljude koji nas nece osudjivati, jer pretpostavka je da ce nas pravi osuditi..

Nije ni on kuci. Oci u oci gleda proslost. Ona se sjetila da ga voli. Ona se sada sjetila da ga voli. A ja ni nemam nikakvog komentara na to osim: 'Zao mi je'. Nje. Iskreno jeste.

One week away..

Sunce me zove.

Plaza, more..

I  Pacman.

Dovidjenja

22. 06. 2010.

Danas je zimski dan. Nevjerovatno da se tako osjećam drugi dan kalendarskog ljeta. Zemljina rotacija i zakrivljenost njene putanje me plaši jer su oblaci već dva dana jednostavno preteški. Gledam kroz prozor na dolinu svog grada. Podsvjesno očekujem snijeg. Dok mirno stojim, sama, osjećam da se dolje mnogo toga odvija. Neka tužna zabava na kojoj se ne osjećam pozvano pa radije stojim po strani.


Moja koncentracija je očajno slaba. Tjeram se provoditi vrijeme kući u ime produktivnosti, a samo više razmišljam. Fizički me bole ljudi. Svako razočarenje me fizički zaboli. I na slikama vidim ljude koji su otišli bez pozdrava. Vidim ljude koji su mi okrenuli ledja. Vidim pokvarene i zlobne ljude. Vidim divna i iskrena lica. Vidim kamerom zabilježenu daljinu.

I zaboravljam na svoj rodjendan. Zaboravljam godine; jednu, dvije, tri..

Ona je ljuta i uvrijeđena.
Ona je odlučila.
Ona je snažna.
Ona je savršena.

Ona je principijelna.

Ona zna da se ljuti. Njeni prijatelji, oni su svećenici njenog hrama u kojem je ona nedodirljiva. Samo njima je dopustila da joj se približe. Jednom godišnje su zahvalni na prilici da se druže s njom. Nekad prije je i on bio tu. Blizu. Iznevjerio ju je, i sada će da osjeti njen gnijev, kako se samo usudio?!

Ona je uzela stvari u svoje ruke.

I izbrisala ga je sa Facebooka. Od uzbuđenja, srce joj je preozbiljno shvatilo ulogu pumpe i zamalo izbacilo krv van njenog tijela, a ona je vene kupala u adrenalinu dok ga je brisala i sa last.fm-a. Vidjet će on kad mu ni na e-mail ne odgovori, a odavno je blokiran na GTalku. Vidjet će on, ima da zapamti dan kad joj se zamjerio, kako li je imao petlje za takvo što?!

U prolomu slatkog smijeha tinejđerke iz Japana, obrisi sa stakla su je vratili u stvarnost.

Jer ona je tužna i usamljena.

U stilu anime likova, naglim pokretima se baca na krevet, a suze joj se u letu odbijaju od obraze. Jer su njeni najbolji prijatelji oduvijek bili daleko, a posjete nisu tako česte. Jer sve što ima je odsjaj dvadesetpetogodišnje djevojke na glossy LCD monitoru i ustajali zrak studentske sobe. Sve ostalo je u drugoj stvarnosti: njen identitet, njena snaga i njeni principi su samo električni impulsi, ali ne u njenom organizmu, već u čipovima. Tamo je sve što poželi.


I u svojoj nedodirljivosti je očajna za dodirom.

Danas je vrijeme teško i melanholično na potpuno pogrešan način. Tako pogrešno ostaje danima. Weather.com kaže barem još do kraja sedmice. A meni je dosadno. I u svojoj dosadi se bacim na razgledanje oko sebe, a uvijek se po pravilu zaustavim s pogledom iza. To mi je omiljeni sport.

Magla je. Na nekim dijelovima puta kojim sam prošla je gusta magla i jedva prepoznajem obrise. Znam da nešto postoji, znam da sam koračala naprijed i definitivno nisam koračala kroz prazninu, Valjda o tome dovoljno govori činjenica da sam živa. I onda zatvaram oči i zamišljam, ali postaje sve teže sjetiti se. Sve mi je poznato dok ništa ne znam.

Ja ne pljujem preko ramena. Ljudi to stalno rade.A zar ne bi bilo jednostavno pogrešno zaboraviti da me cijelo moje putovanje učinilo ovom osobom koja sam danas? I svaki korak me mijenja. Ja ne razumijem zašto ljudi pljuvačku koriste kao argment.. Mogla bih i ja, s punim pravom, neke stvari i opsovati.

Najteže je prepoznati bivše ljude. Najteže je sjetiti se dalekih poznatih lica i shvatiti da ništa nije poznato. Odavno. Zaborav nikad nije bio moj izbor. Ja ne zaboravljam osim ako drugi ne izaberu da, na silu, u mojim očima, neiskrenošću izbrišu i išaraju svoj lik. Tako balavi i sa očitim poremećajem salivacije na mojoj stazi postanu davni i daleki, postanu bivši, pa nepoznati, i na kraju izgube svu emotivnu vrijednost i postanu kao kamenčići pored. Postanu praznina. Magla. A to nije ništa drugo, sem tužno.

Ironijom, i ona mi je danas (greškom) poslala poruku. Broj još uvijek znam, ali se njenog lica se sve teže sjećam.

Suviše sam lijena. Za sve. (Živjela bih kao Garfield i mrzila ponedjeljak.) Uglavnom, iz nekog razloga sam naročito lijena da instaliram antivirus na svom malom računaru. Ali me plaši kako vrijeme prolazi u toj ljenosti. Primijetim da je mjesec dana prošao tek kad mala ikonica trial verzije antivirusa u donjem desnom ćošku ekrana pocrveni i pita me da se registrujem..

I ja tek tada razmišljam koliko toga sam unaprijedila,  a koliko unazadila u tih mjesec dana. Vrijeme je da započnem novu sedmicu i novi mjesec instalirajući novu trial verziju antivirusa. A ja shvatam kako ne volim infekcije i poraze. Naročito van virtuelnog svijeta. I u stvarnosti osjećam da sam poražavajuće razočarana. Ne sobom. Ljudima. Ne volim da sahranjujem prijateljstva, ali mi nije ostalo još mnogo izbora, iako dajem sve od sebe. Koma traje predugo..

It may be the right time to unplug them (the friendships) since they already seem brain-dead?
And may be I could do a good deed donating their organs to others?

Iznenađena sam količinom hrane koju imam potrebu da unesem u svoj želudac.
Totalne junk hrane, čipsa i slatkiša.
Iznenađena sam osjećajem koji se besmisleno javlja u meni.
Osjećajem koji bi mogao čak da bude ljubomora.
Osjećajem koji mi misli i ponašanje oblikuje u odbrambeni stav.
Iznenađena sam svojim ponašanjem.
Zabrinjava me poriv za stalkanjem. Ozbiljnim i strašnim stalkanjem.

Jer naravno, ništa od ovog ne bih priznala. Dobro, možda ovu čudnu glad. Opravdavam se time što bi mnogi na mom mjestu do sad otvoreno zabadali nos ili čak pravili problem. Ja, pasivno-agresivna, samo imam potrebu da znam.

Za sve je kriv PMS. To je najbolji, najpametniji i najnormalniji izgovor za sve.

Sad odoh da nastavim torturu nad sobom, igranje bookworma i zanemarim eseje i učenje..

Doviđenja i prijatno.